Krijesovi, Carver, Raymond

Kad je 1988. Raymond Carver preminuo u svojoj pedesetoj godini, to nije bila samo smrt nekog važnog pisca, barem ne za europske čitatelje koji su ga tek otkrivali. Ta je smrt pridonijela mitu da je Carver pisao život i istovremeno savršeno čistu umjetnost…

A on je zaista pisao samo o onome što je vidio i iskusio - o pijančevanju, usamljenosti, besparici, nerazumijevanju, nestajanju ljubavi - stvorivši jedan osobeni, blagotvorni jezik književnosti kojeg su prepoznali i zavoljeli čitatelji na svim stranama svijeta. Već zbog činjenice da se njegova proza, poezija i eseji susreću na jednom mjestu prvi put, imaju posebno mjesto u opusu Raymonda Carvera. U naslovnom eseju, gotovo poetičkom manifestu, objavljenom u zagrebačkom književnom časopisu “Quorum“, Raymond Carver piše da je na njegovu književnost najviše utjecalo njegovo dvoje djece u vremenu “bjesomučnog roditeljstva“.

Uz to, “Krijesovi“ ruše mnoštvo nataloženih predrasuda o Raymondu Carveru. Recimo, iza njegove lakoće i jednostavnosti stoji velika spisateljska vještina, ali ne i lakoća pisanja već dugogodišnji, a povremeno i sumanuto naporan rad. “Krijesovi“ također nude na uvid je li razlika između njegove poezije i proze zaista tako drastična kao što je to kritika dugo tvrdila.