Moj sin samo malo sporije hoda, Ivor Martinić

U Martinićevim se dramama ništa ne mijenja i stoga kao da se ništa i ne događa, barem ništa bitno. Drama se tu već dogodila. Dijalozi, ogoljeni do gotovo beznačajnih rečenica, govore o svađama, ljubavi i patnjama koje su se već dogodile, odnosima koji su završeni, ali još uvijek postoje.

Branko je već odavno u kolicima. Mirjana je već odavno ostavljena. Jakov je već prevario. Ritin sin oduvijek je homoseksualac. U svojoj potrazi za uzbuđenjem najviše što ćemo dobiti jest supstitut: Riti umire mačka prije nego što se ona vratila kući, a Grozdanu muž ipak ne ostavi kao što ona očekuje. Sporedni likovi, neka nevidljiva mačka i neki nevidljivi muž, dobivaju najintenzivniji moment unutar dramske strukture. Otkud im to pravo? Patnja ne bira između bogatih i siromašnih, plavih i smeđih očiju, mačke i djeteta. Kao i bolest, s kojom živiš i učiš život. Vježbaš. Kad bismo samo to mogli prihvatiti.