Pizzerija Kamikaze, Etgar Keret

Da se može napraviti, karta svijeta po Etgaru Keretu imala bi svoj Teksas i svoj Tel Aviv, svoje šutljive anđele i ambiciozne vozače autobusa. Na nju bi bili ucrtani selo u Uzbekistanu gdje još i danas stoji ulaz u Pakao i mjesto na koje nakon smrti odlaze samoubojice – gdje slavni pjevač, izvjesni Kurt, ne prestaje jamrati, a arapski se teroristi odaju alkoholizmu, jer u tamošnje barove ne zalaze obećane im hurije. Da se može nacrtati, karta svijeta po Etgaru Keretu na sebi bi imala pregažene pse, beznadno trezvene roditelje, prve ljubavi i izdaje, neodoljive kasice-prasice, i dobrim bi dijelom odgovarala karti djetinjstva: sve na njoj bilo bi nam poznato, ali i kao da sve to vidimo prvi put. Da se može proizvesti, karta svijeta po Etgaru Keretu mnoge bi zbunila, a još brojnije usrećila, što, nažalost, otežava serijsku proizvodnju. Na njoj, svijet bi nam najednom izgledao malo apsurdniji i malo istinitiji, malo luđi i ljepši, možda čak i malo više naš – a s tim bi (sa svijetom ili s nama) nešto valjalo započeti, zar ne? I baš zato, jer takve karte nema, predajemo vam Pizzeriju Kamikaze i druge priče.