Vjetrovi istoka, Damir Grubić

Treća po redu pjesnička knjiga povjesničara umjetnosti, galerista i pisca Damira Grubića pokazala se nažalost i posljednjom. Iako je uknjiženu poeziju objavio prvi put kasno, već duboko u petom desetljeću života, Grubić je u nju ušao iskreno, bez kalkulacija, i već uz pozamašan kroz život akumulirani gorki teret iskustva. Dokaz su tome hvaljene knjige Nebo je tvoja postelja i Moja koža.
Vjetrovi istoka, čije je objavljivanje na neko vrijeme odgodio autorov prerani odlazak, dolaze uz slutnju smrti, pritisak egzistencijalne težine koju Grubić zadivljujuće lako otklanja – kao da je zaista riječ tek o vjetru, struji koje smo dio i ne možemo joj se suprotstaviti. Zadivljujuća je količina vitalizma, prozračnosti, lakoće u ovim stihovima, u kojima bolnička postelja ne predstavlja više od privremeno nužnoga okvira. Njihov obzor je svijet, a taj je svijet za Grubića nezamisliv bez poezije. U ovu knjigu ona ulazi sa svih strana i iz nje polako sipi, nalik pijesku što ga je ondje nanio vjetar.